Naš način življenja podrazumijeva boravak u zagrijanim (ili ohlađenim) prostorijama, konzumaciju zagrijane (ili ohlađene) hrane i pića. Teško nam je zamisliti način življenja naših najstarijih predaka koji su tek počinjali stjecati znanja i vještine potrebne za preživljavanje u prirodi. Vatru su u prirodi viđali najčešće kada bi udar groma izazvao požar, ali trebalo je iskustvo brojnih generacija da ova prirodna pojava počne raditi u njihovu korist.
Čovjek je prvo mogao promatrati vatru kao prirodnu pojavu, i razmišljati o tome koje su koristi i opasnosti nalaze u toj pojavi. Kako je na zgarištima nalazio ostatke životnja koje su slučajno izgorjele, konzumirajući meso, shvatio je da se termičkom obradom dolazi do kvalitetnijeg obroka, a kasnije vremenom da se takvom obradom uništavaju i štetni organizmi, primat je tražio rješenje da taj požar stavi pod kontrolu i približi svom ognjištu, a samim tim se zagrađivanjem vatre kamenjem i sprečavanjem širenja vatre (lokalizacija), smatra počecima stavljanja požara pod kontrolu.
Prva pumpa za vodu nastala u Aleksandriji
Općenito se smatra da je vatrogasna pumpa osnovno tehničko pomagalo u gašenju požara (ako zanemarimo sjekiru, kuke i ostale priručne alate). Historijski izvori izvori pripisuju konstrukciju prve pumpa za vodu Tesibiusu (Ctesibius) inovatoru iz Aleksandrije koji je živio u 3 st. p. n. e. Njegov dizajn je 300 godina kasnije malo „popravio“ proslavljeni Heron (opet iz Alexandrije).
Prva dokumentovana organizirana borba protiv vatrene stihije smatra se ona iz staroga Rima. Svojevrsnu vatrogasnu družinu osnovao je prvo Marko Licinije Kras 100 godina p.n.e. Ovaj ekstremno bogati rimski patricij dio je svog bogatstva stekao na (tada inovativnom) poslovnom modelu naplate gašenja požara. Kako Rim u to vrijeme nije imao organizirani javni servis gašenja požara, Kras je sa svojom privatnom vatrogasnom družinom dolazio na požarište i s vlasnicima opožarenih kuća dogovarao cijenu gašenja. Ako cijena nije bila dogovorena, družina je pasivno promatrala požar, a nakon što su kuće izgorjele, Kras ih je kupovao u bescjenje. Općepoznata činjenica je bila da su Krasovi ljudi često i sami potpaljivali požare.
Pošto je Krasov „model“ bio više poduzetnički pothvat, a manje javni servis, rimski imperator August početkom n. e. osniva javnu vatrogasnu brigadu tzv. Vigile, koji su ujedno obavljali i policijske zadaće. Vigila je bilo oko 7200, a smatra se da su preteča organiziranom vatrogastvu kakvo poznajemo i danas.
S Rimskim carstvom umire i upotreba vodene pumpe koja se ne spominje sve do 16. st. u Augsburgu i Nüernbergu.
U srednjem vijeku nema velikih novotarija u tehnici i organizaciji gašenja požara, premda treba spomenuti da je 1254. u Parizu osnovana Građanska noćna straža (odvojena od postojeće kraljeve) koja je osim policijskih zadaća vodila brigu i o vatrodojavi.
Veliki požar koji je zadesio London 1666. godine potaknuo je dalji razvoj klipne pumpe koju su tada pokretale dvije osobe pomoću kotača, a 1721. Richard Newsham je u Londonu patentirao prvu vatrogasnu pumpu s kontinuiranim mlazom što je predstavljalo prekretnicu u poboljšanju tehničkih specifikacija pumpe.
Prvo crijevo i prve ljestve
Budući da je pumpa učinkovita samo uz vatrogasno crijevo, važno je reći da su se prva vatrogasna crijeva od fino sašivene kože pojavila oko 1673. godine u Holandiji (Jan Van de Heyden), a mogla su se već onda po želji sastavljati pomoću odgovarajućih spojnica. Prva gumirana crijeva pojavljuju se tek oko 1870. godine.
Vatrogasne ljestve namjenski su inovirane 1877. u St. Louisu gdje se pojavljuju kao tzv. Pompier ljestve (pompier na francuskom znači vatrogasac).
1825. godine talijanski naučnik Giovanni Aldini pokušao je dizajnirati vatrogasnu masku za zaštitu od topline. Aldinijev koncept se sastojao od tanke azbestne maske preko koje se navukla žičana mreža. Rudar po imenu John Roberts izumio je masku s filterom koja je bila naširoko korištena u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Prva vatrogasna brigada
Prva javna vatrogasna brigada u svijetu osnovana je 1824. u Edinburghu a osnivač joj je bio James Braidwood. Protokoli i postupci koje je definirao Braidwood ostali su zlatni standard sve do danas. Štoviše Braidwood je i izumitelj prvog samostalnog aparata za disanje koji se sastojao od dvije vrećice od platna obložene gumom. Takvu naprtnjaču vatrogasac je nosio privezanu na leđima. Dvije gumene cijevi spojene na usta dopuštale su nositelju da udahne svježi zrak. Vrećice su bile prethodno napunjene svježim zrakom i zapečaćene do upotrebe. Braidwoodov izum je uključivao i nošenje naočala i odgovarajućeg kožnog pokrivača te upotrebu zviždaljke.
Veliki iskorak predstavljala je pojava prvih parnih pumpi koje su se pojavile prvo u Londonu 1829., a potom i u New Yorku 1841. godine. Zanimljivo je da su dobrovoljna vatrogasna društva ispočetka nerado prihvatala ovu novotariju, a u nekim slučajevima i sabotirali njihovu upotrebu.
Godine 1852. William F. Channing, inače doktor medicine u Bostonu, koristeći telegrafsku tehnologiju stvorio je prvi sistem vatrodojave, tako da je te iste godine Boston imao alarmne kutije po cijelom gradu.
1852. patentiran je sprinkler, prvi uređaj za zaštitu od požara u zatvorenim prostorima. Automatski sprinkler patentiran je 1872.
Benzinski motori pojavljuju se oko 1907. i koriste se prvo kao motori za pogon pumpi ili u kamionima koji su vukli vatrogasnu opremu. Godine 1910. kombiniraju se obje funkcije, tj. jedan motor pokreće i kamion i pumpu.
Oko 1799. godine sirenu je izumio škotski fizičar John Robison, a prvi upotrebljivi uređaj kakvog danas poznajemo baron Charles Cagniard de la Tour koji joj je dao i ime. De la Tourovo rješenje koristi se i danas za ručne sirene, a s obzirom da funkcionira i u vodi, legenda kaže, ime je dobila po morskim sirenama.
Zanimljiva je i historija hidranta, čije pojavljivanje (kao i mnogo toga vezanog za vatrogastvo) ne možemo točno datirati. Preteča hidranta mogli bi biti željezni kotlovi s vodom u drevnoj Kini koji su bili strateški raspoređeni po naseljima, a voda se koristila samo u slučaju požara.
U 17. st. oko velikih gradova instaliraju se drvene cijevi kojima je proticala voda. U slučaju potrebe vatrogasci su probušili drvenu cijev, a nakon upotrebe začepili drvenim čepom.
Ideja prvog hidranta slična današnjem pripisuje se Fredericku Graffu glavnom inženjeru vatrogasne brigade Philadelphije oko 1801. godine. Iako se zna da je Graffu dodijeljen patent prvog hidranta, službene verifikacije nema, jer je patentni ured zajedno s dokumentacijom do temelja izgorio 1836. godine. Graff 1803. godine instalira (zabija) hidrante od lijevanog željeza u (još uvijek drvene) magistralne vodovode zaoštrivši ih pri dnu.
Kakav bi ovo bio pregled inovacija u vatrogastvu, bez da ne kažemo nešto o proslavljenom Canadairu.
Dakle, avion Canadair CL 215 (CL 415) ili vatrogasna leteća amfibija. Razvila ga je kanadska tvrtka Bombardier Aerospace na zahtjev Uprave za šume Quebecka (Kanada), a prvi put je poletio 1967. godine.
Uz ove danas nezamjenjive letjelice veže se u svijetu poznata legenda. Ona kaže da je jednom Canadair crpeći more usisao i ronioca koji se tu slučajno zadesio i izbacio ga nad požarištem .
